Brčanske novine: Iz prošlosti grada

Poštovani posjetioci,

ove postove i njihov nastavak od 07.04.2009. preselili smo na adresu www.brcanskeenovine.net

Posjetite nas na novoj adresi!

Formiranje brčanskih mahala

Poslije potpisivanja Beogradskog mira 1739. godine, Brčko ponovo prelazi u turske ruke kada se obnavlja i proširuje brčanska utvrda, a već 1821. godine, formiraju se četiri brčanske mahale

U tom naselju, u Brčkom, označenom na Komanovoj zemljopisnoj karti ugarskih zemalja iz 1730. godine kao selo BARKA koje je moglo imati oko 50 stanovnika, bila je pogranična straža, podređena komandantu tvrđave u Rači. Ovome komandantu tužio se u aprili 1737. godine zvornički Mehmed beg kapetan, da je zapovjednik u Brčkom- BRUČKI, austrijski kapetan Georgi, oduzeo oružje nekim Turcima iz bijeljinskog kraja koji su bili stražari. Straža je neophodna, piše Mehmed beg kapetan, i zbog nadzora nad samim naseljenicima jer su oni dosta nepouzdan svijet, sklon hajdučiji i pljačkanju, pa su i sa svoje strane stvarali incidente i neprilike na granici.Tako su u junu 1731. godine, stanovnici Brezovog Polja- PERZEVOPOLIA, Donjeg Boderišta-DOLNA PUDASTA,Brčkog-BRIČKI i Gorica-KURIĆ, sve sami uskoci, izvršili niz hajdučkih pohoda na susjedne turske krajeve pod rukovodstvom hajduka Kurdića.Turci su u pismu molili da se u ove krajeve i mjesta postave njemački činovnici, kako bi prestali ovi neredi.

U jednom turskom sidžilu-sudu ima bujrudlija-sudski nalog, datiran 22.Redžeba 1163. godine po Hidžri, odnosno 1. aprila 1750. godine, upućen agama i neferima brčanske utvrde-pačanke, da pohvataju neke odmetnike i razbojnike.

Ovaj sudski nalog nam potvrđuje da je Brčko, poslije beogradskog mira 1739. godine, kada je ponovo prešlo u turske ruke, imalo obnovljenu utvrdu-palanku čime je opet postalo pogranično mjesto. Turska vlast je Brčkom pridavala veoma veliki značaj, pa je stoga 1782. godine počela sa intezivnijim utvrđivanjem i pojačanjem posada ove palanke. To nije ostalo nezapaženo od strane austrijskih graničara iz Slavonije, pa su već 1783. godine imale detaljne podatke i nacrt ove utvrde. Ovaj nacrt se i danas čuva u Bečkom Krigsarhivu.

Ove pripreme i utvrđivanje brčanske utvrde -palanke bile su u vezi sa predstojećim velikim Tursko-Austrijskom ratom 1788.-1791. godine. U tom ratu bosanska Posavina nije spadala u glavnu bojišnicu, ali ipak nije mimoišla brčansku utvrdu.

U noći 31. maja 1788. godine, austrijski graničari su izvršili napad na Brčko.Šest četa slavonske graničarske pukovnije, u ranim jutarnjim satima, su u čamcima iz Rajeva sela došli do bosanske strane i na juriš zauzele brčansku utvrdu.Jedna grupa slavonskih graničara je zauzela most na rijeci Brci. Brčanski branioci nisu se mogli ozbiljnije suprotstaviti brojnijem neprijatelju i kroz rezervnu kapiju se povlače iz uvrde, ostavivši u utvrđenju četiri topa i trideset kopalja.Tom prilikom, prije povlačenja,slavonski graničari su zapalili utvrdu.

Ovaj napad austrijskih graničara nije na Brčko ostavio trajnijih posljedica.Utvrda je obnovljena, pa čak i proširena, tako da je 1804. godine zahvatala prostor od ušća brke u Savu do današnje katoličke crkve, dio Kolobare i prostor do skele na Savi ( kuća Krsmanovića). Ova proširena utvrda je imala preko 600 stanovnika muslimanske nacionalnosti koji su ujedno bili i vojna posada utvrde.Naime, redovne turske vojske-nizama, nije bilo dovoljno, nego su Brčko čuvali domaći muslimani.

U vremenu od 1740 godine pa do 1768. bilo je nešto mirnije razdoblje u bosanskoj Posavini u kom je periodu u Brčkom znatno razvijena zemljoradnja, stočarstvo i zanatstvo, a grad je već 1821. godine imao formirane i četiri mahale:Atik ili staru mahalu,Varoš,Džedid ili nova mahala i Karanfil mahala.

Za naš grad su, između ostalih važni i ovi datumi:

Nagli razvoj ekonomskih i trgovačkih odnosa u Brčkom, podstakao je Austro.Ugarsku vlast da 1865 godine svoj Vicekonzulat premjesti iz Tuzle u Brčko.

Godinu dana ranije, 1864. godine, u Brčkom se otvara prvi poštanski ured POSTA HANA, kojeg su otvorile tadašnje turske vlasti.Taj ured je radio sve do 1878. godine kada ga zatvaraju Austro-Ugarske vlasti.

Godine 1867. na čelo brčanskog Kadiluka, sreza i sudskog područja, dolazi KAJMEKAM, vojno.građanski upravitelj, čime Brčko postaje kotarska oblast. Do tada, prema organizacionoj šemi, bio je mudir, odnosno upravitelj.Tadašnji brčanski kadiluk se prostirao na površini od 920 kvadratnih kilometara i u svom sastavu imao 80 naselja.

Za intezivniji razvoj grada svakako je od neprocjenjive važnosti osnivanje Dunavskog parobrodskog društva 1830. godine, čije su lađe navraćale i u Brčko, odakle su odvozile suhe i sirove šljive i žito. U to vrijeme, zbog primitivne eksploatacije soli u Donjoj Tuzli, u Bosnu se dovozila sol iz Austrije, Rumunije, pa čak i sa Sicilije. Upravo pristanište u Brčkom je u tome imalo veliku važnost, naročito kad je Austrija sklopila ugovor sa bosanskom Vladom, na osnovu kojeg je dobila monopol za uvoz soli u Bosnu. Austrija je koristila brčansko pristanište kao luku i carinarnicu i 1873. godine je uvezla u Bosnu sedam miliona i 300 hiljada oka soli, ( jedna oka iznosi 1,28kg), a od toga, preko brčanskog pristaništa je uvezla dva miliona i 875 hiljada ili 30 posto.

Istovremeno, iz Brčkog je izvezla 280 do 300 hiljada centi suhe i sirove šljive, koja završava na austrijskom, njemačkom, engleskom, pa čak i na američkom tržištu.

U septembru 1869. godine, Brčko je spojeno '' brzojavnom žicom'' preko Tuzle sa Sarajevom. Naredne, 1870. godine, delegati zvorničkog sandžaka, kome je pripadalo i Brčko, zatražili su u Vilajetskom vijeću, da se Brčko, kao razvijeno trgovačko mjesto, ''brzojavom'' spoji sa Rajevim Selom u Slavoniji, odnosno sa Austrijom. Svoj zahtjev obrazlagali su time što brčanski trgovci mjesečno za Austriju šalju oo 150 telegrama, zbog kojih moraju ići u rajevo Selo. Tako je Brčko,sem pošte koja je otvorena 1864. godine, dobilo i telegraf.

Do 1870. godine, za Brčko su važni i ovi datumi:

• 1850. godine, u Brčkom ima 300 muslimanskih, 60 pravoslavnih i 25 katoličkih kuća

• 1852. godine, u Brčkom izbija veliki požar u kojem je izgorio veći dio grada

• 1863. godine, iz Beograda se u Brčko doseljava 15 muslimanskih obitelji

• 1864. godine,počela je izgradnja makadamske ceste Brčko-Bosanski Šamac. Koja je završena 1868.godine

• 1870. godine, u Brčkom ima 3000 stanovnika.

Brčanska utvrda podignuta je još u vrijeme ranog turskog perioda i jedan duži vremenski period je bila uzrokom što se grad nije razvijao izvan ove palanke.

Što se pak brčanske utvrde tiče, koja se spominje još u vrijeme ranog turskog perioda u ovim krajevima i mnogim turskim dokumentima kao palanka, bila je napravljena od jakih hrastovih brvana i kolja opletenog šeparom a sa vanjske strane donekle nasuta zemljom. Oko ovog utvrdjenja nalazio se hendek ili sarampov a iznad samog ulaza u utvrdu-palanku bio je čardak koji je služio umjesto kapi-kule. Utvrda je imala i imanja, rezervna vrata. Posadu ove utvrde sačinjavali su zabiti-vojni zapovjednici, njihovi pomoćnici ili mulazimi te vojnici ili neferi. Svi su oni bili postavljeni carskim beratom i za svoju službu su primali plaću. Kao plaćenici imali su nasljedna prava, tako je sin mogao naslijediti oca. Ova vojska, kao i pripadnici mururije-carine koji su naplacivali taksu za slobodan prolaz, bili su smješteni u čardacima. Glavni zapovjednik ove brčanske utvrde bio je dizdar kome je dato pravo da može koristiti jedno veliko imanje u okolici Brčkog po kome i danas nosi ime Dizdaruša.

Ovo brčansko utvrđenje, to moram napomenuti, bilo je i uzrokom što se je grad sporije razvijao izvan ove palanke.

Interesantan je, takođe, i izvještaj biskupa Marijana Maravića kojeg je 1655. godine poslao papi Inocentiju X, u kojem navodi da je muslimansko stanovništvo, nastanjeno u pograničnom pojasu uz rijeku Savu, uglavnom po varošima i utvrdama-palankama, te da palanka Brčkog ima 150 muslimanskih kuća i tri džamije.

U jednom izvještaju biskupa Ogramica iz 1657. godine, te izvještaja Francikusa Varadina iz 1679. godine, spominje se brčanska katolička župa, u brčanskoj okolini, te da broji 1926 duša. Crkve nema, navodi se u izvještaju, postoji samo župnikova kuća u jednom selu i koja je podređena samostanu Gradovrh u Tuzli. Dočim, u popisu župa iz 1708. godine brčanska župa se više ne spominje, kao niti jedna u Posavini, jer ih je zbrisao Tursko- austrijski rat.

U jednom drugom, vojnom izvještaju o Bosni, napisanom od nepoznatog autora, vjerovatno u doba kada se ratna operacija približavala Bosni, dakle izmedju 1685.-1688. godine, navodi se uzvodno od Bijeljine jedno tursko utvrđenje – sojc, kako se originalno piše, pod nazivom BEROSKA, koje se nalazi na Savi i cija je posada podčinjena tuzlanskom kapetanu. Ovaj gradić predao se carskoj vojsci u jesen 1688. godine poslije pobjede Ludviga Badenskog kod Dervente 5. septembra 1688. godine. Sem ovog gradića predali su se i svi gradovi uz rijeku Savu. Basenski je odmah u Brčkom postavio svoj logor i 17. septembra iz Brčkog uputio čestitku svom caru na zauzeće Beograda.

U međuvremenu Aziz-paša je dobio naređenje od sultana da preduzme ofanzivu radi oslobođenja Brčkog i Zvornika. Zbog toga se vojvoda Bademski povlači na Dunav i pojačava svoje trupe sa ostalih bojišnica. Prvu utvrdu i grad koju je Badenski napustio bilo je Brčko u kojeg ulazi Turska vojska. Međutim, malo je poznato, kada su se austrijanci povukli iz Brčkog na lijevu obalu Save, da su podigli novo utvrđenje kojem su dali ime Brčko. To utvrđenje se nalazilo na današnjem mjestu Gunje i podignuto je 1692. godine. Ova slavonska graničarska utvrda Brčko je 1963. godine snabdjevana artiljerijom iz Kanjiže i popunjena novom posadom. Po okončanju Tursko- Austrijskog rata, Karlovačkim mirom 1699. godine, Austrija je odmah započela sa uređenjem Vojne Krajine i raspored novih trupa duž Save. Tako je grof Straemberg u svom nacrtu od 29. novembra 1699. godine za utvrdu Brčkog, na slavonskoj strani predvidi stalnu posadu od 100 pjesaka i 50 konjanika.

Za vrijeme sljedećeg Tursko- Austrijskog rata 1716. – 1718. godine austrijske trupe su ponovo prešle rijeku Savu i zauzele Brčko.

Požarevačkim mirom 1718. godine Austriji je pripala južna obala rijeke Save u dubini od 6 do 10 kilometara. Mješovita komisija za razgraničenje stigla je koncem oktobra 1718. jugoistočno od Brčkog / Berskog/ gdje je otpočela sa radom. Nova granica je povučena tako da je selo Čađavac ostalo Austriji. Dalja granica išla je rijekom Brkom na sjeverozapad, presijecajući ovu blizu ušća Zovičke rijeke, potom kroz baruštine izmedju Žabara i Vidovica. Na zemljopisnoj karti, koja je tom prilikom izrađena, bosansko Brčko je označeno kao malo nastanjeno i razoreno selo Bercko.

Za cijelo vrijeme austrijske vladavine bosanskom Posavinom, od 1718. – 1739. godine, dakle 21 godinu, Brčko se nije značajno razvijalo. U jednom popisu zemljišta, posjeda i kultura u novo osvojenim bosanskim krajevima, izvršeno od strane Austrije radi određivanja visine poreskih prihoda, naveden je “PREADIUM BERCKO“ i u njemu turska varoš koja je tu stajala: “... Der ali gestanden tirkuse varos Bercko“. Granice Praedijuma Brcko bile su potok Blizna – Bah Blizna, sa juga turska granica južno od sela Čađavac a sa zapada potok Lukavac – Bah Lukavac. Cijeli Praedijum obuhvatao je 900 ugarskih jutara njiva i livada i 700 jutara suma. Na tom zemljištu naseljeno je u aprilu 1725. godine nekoliko katoličkih porodica, prebjeglica iz turskog dijela bosanske Posavine, takozvanih uskoka, dok je ostala zemlja data na uživanje graničarima iz Rajeva Sela, Gunje i Račinovaca. Tog proljeća zasijane su sve nekadašnje okućnice brčanskih muslimana te bašče između kaldrmisanih sokaka i bijednih ruševina. Žitelji Račinovaca su iskorištavali samo livade i bogate šljivike koje su zasadili predhodni stanovnici Brčkog.

Dolaskom Turaka počinje i naseljavanje ovog područja. Mada se Brčko nalazi na ušću dviju rijeka,Brke i Save, ono je bilo naseljeno samo u dva navrata- u doba Rimljana,kao mjesto zvano Saldae i u doba dolaska Turaka,kao naselje Brčko.

Početkom 1457. godine Turci se nalaze na sjevernim krajevima Bosne. O tome nam svjedoči izvještaj mletačkog poslanika koji je u to vrijeme boravio u Bosni. Iz tog izvještaja se saznaje da Turci borave na desnoj obali Save,prave lađe i spremaju se za rat protiv hrišćanskih koalicija,odnosno prelazak u Slavoniju.

Početkom maja 1463. godine Turci osvajaju istočnu Bosnu kojom prilikom upadaju u bosansku Posavinu, ali se tu ne zadržavaju dugo. Ovaj dio bosanske Posavine, po svoj prilici, u turske ruke pada 1526. godine, kada su Turci pomjerili svoje granice do rijeke Save. Do tada ovaj dio bosanske Posavine bio je u sastavu mađarske Srebreničke banovine i kao takvu osvaja je turska vojska pod komandom sultana Sulejmana II Veličanstvenog.

Od tog vremena počinje i naseljavanje ovog područja.Naime,iako je Brčko na ušću dviju rijeka,Brke i Save, ono je u svojoj ranijoj historiji bilo naseljeno samo u dva navrata. Po prvi puta u doba Rimljana,kao naselje zvano Saldae i po drugi puta dolaskom Turaka,kao naselje Brčko.

Turci su odmah uočili strateški položaj ovog mjesta i počinju da podižu utvrđenje od brvana. Tadašnjim administrativnim ustrojstvom Bosna je bila podijeljena na sedam sandžaka-upravnih jedinica,na čijem čelu su se nalazili sandžak-bezi. Brčanska utvrda-palanka, pripadala je Zvorničkom sandžaku,zajedno sa još dva utvrđenja- Novim i Noćajem.

Ova utvrđenja su bila manja naselja podignuta oko 1526. godine,jer su se Turci iz bosanske Posavine odmah prebacili u Slavoniju i počeli sa osvajanjem teritorija oko Bosuta,zadržavajući u ovim utvrđenjima samo graničnu posadu-ulufedžije.Tek nešto kasnije brčanska utvrda će postati značajno komunikacijsko i privredno središte u ovom dijelu bosanske Posavine.

Shvatajući pogodan položaj ove utvrde, odnosno njen položaj na samom rubu ravnice, a uz to još i na samoj rijeci Savi i Brci, Turci su uočili svu pogodnost bržeg razvoja ovog naselja, saobraćajnih, političko-geografskih i privrednih prilika, jer je u to vrijeme politička granica tokom cijelog srednjeg stoljeća manje-više išla rijekom Savom pa je ovom, i sličnim utvrdama, štitila svoje granice.

Prvi tragovi postojanja brčanske utvrde mogu se vidjeti i na zemljopisnim kartama Đakoma Gastaldija koje je nacrtao u XVI stoljeću i na kojima je označio jedno naselje na Savi, sjevero-istočno od Gradačca, koje se nalazilo na današnjem mjestu Brčkog. Nažalost, na reprodukciji koja postoji ime mjesta je nečitko.

Gerhord Merkator ,pak, na svojoj karti ima mjesto Barka. Vrlo je moguće da se mjesto isprva tako i zvalo. Turski geograf Hadži Kalfa ( Ćatib Čelebija) iz prvih decenija XVII stoljeća, navodi na dan putovanja više Rače jedno pristanište na Savi po imenu Duboština.Nabrajajući pogranična mjesta Bosne duž Save, on ih nabraja ovim redom:Dubica,Gradiška,Svilaj,Duboština i Rača.

Istoričar Stojan Novaković misli da bi Duboština mogla biti Brčko.

Da se naselje,koje je nastalo na mjestu današnjeg Brčkog , spominje 1526. godine vidljivo je i iz izvještaja o Bosni koji je austrijskom caru Ferdinandu II podnio Atanacio Georgičev. U tom se izvještaju o zvorničkom sandžaku spominje malo tursko mjesto koje je od skoro podignuto,citiram:

'' Un loko pikolo e do poko vilero '', završavam citat, sa nekih 200 turskih kuća,citiram ponovo:

'' Ha turkiš kase 200 '' i isto toliko, '' altrotanto'',vojnika posade, na dan putovanja od Zvornika.

Potpuno iste podatke ima jedan istovremeni mletački opis Bosne, opisan između 1628. i 1650. godine, gdje se spominje mjesto Barči.

Ovome u prilog govori i karta Ugarskih zemalja iz 1650., koju je nacrtao De Vitore, gdje se na granici sa Turskom vidi i naselje Barka, na današnjem mjestu Brčkog. Ovo nam potvrđuje da se Brčko u prvih stotinu godina svoga postojanja razvijalo i da mu je pridavana važnost i uloga kao pograničnom utvrđenju i skeli na rijeci Savi.

Već u to vrijeme Brčko, zajedno sa svojom posadom-ulufedžijama, poznato je iz svih turskih dokumenata i popisa od sredine XVI pa sve do kraja XVII stoljeća.

Negdje polovinom XVI stoljeća Brčko ima stalnu mustahafizu i timarlije ( vojne posjede ) i sve više poprima obilježje graničnog grada.

Uprkos tomu još ni 1600. godine Brčko nije steklo uslove da bude proglašeno kasabom-gradićom, jer se i te godine spominje kao mjesto u kome je muslimanski živalj i koje je dobilo sve privilegije kasablija. U to vrijeme se proširuje i džamija na ušću Brke u Savu, nama poznata kao Savska-Atik džamija a u ono vrijeme nosila je ime Šarena ili Aladža džamija a otvara se i stalni pazarni dan ponedeljkom. Što se pak tiče proširenja gradske džamije nema podataka o tome o kakvom se obimu proširenja radi, ali se sa sigurnošću može tvrditi da se radi o proširenju džamije podignute oko 1526. godine,koja je služila za vjerske obrede ondašnje posade i stanovnika brčanske utvrde.

U popisu stanovništva iz te godine izričito se navodi,citiram:

'' Muslimanski džemat u toj varoši ima status kao i Muslimani u drugim muslimanskim naseljima, jer ne daju rajinsku pristojbu. Oni samo daju badi havu i mlađarinu ( redovne pristojbe ) dizdaru-zapovjedniku spomenute utvrde.

Isto tako oni su obavezni državi avarize''. Završen citat.

Samo da napomenem da se iz avariza odvajao i dio sredstava za održavanje džamije i za potrebe ondašnjeg imama brčanske džamije.

Kako je u to vrijeme Brčko bilo važno stjecište trgovaca, gdje se dolazilo iz Turske Bosne na proputovanju u prekosavske zemlje a time i u srednju Evropu, brčaci su obavljali poslove i granične službe, prevoznika brčanskom skelom i kao čuvari prelaza. Za te svoje poslove bili su, kako se vidi iz predhodno navedenih podataka, oslobođeni svih ostalih poslova, izdataka i obaveza. Ali za odvijanje što brže trgovine i prelaza skelom mnogi ondašnji dužnosnici nisu se obazirali na status brčaka nego su od njih tražili i dodatne usluge, namete i obaveze.

Zbog toga su naši preci bili prisiljeni da jednu svoju delegaciju upute u Carigrad, gdje su zamolili prijem kod sultana Ibrahima I, kome su iznijeli sve svoje probleme. Sultan ih je primio, saslušao a potom im dao CARSKU MUAFNAMU ,odnosno Povelju kojom ih je proglasio slobodnim građanima a Brčko slobodnim gradom.

Iz fragmenata jednog tuzlanskog sildžila, zapisnika suda, iz druge polovine XVII stoljeća nalazi se i dokumenat koji ukazuje od kolike je važnosti za prelaz, promet i trgovinu bila brčanska skela.

Naime, radi se upravo o izvodima iz pomenute carske Muafname iz 1645. godine koju su brčaci dobili od sultana Ibrahima I.

Već sama činjenica da se Brčko naziva Brčko-skela, upućuje nas na ulogu koja mu je data u ekonomsko-prometnom pogledu. U tom dokumentu-Muafnami brčaci, pa i okolno muslimanski stanovništvo, označuju se kao ćupridžije-mostari i derbendžije-stražari, odnosno čuvari nad opasnijim prolazima. Ova carska muafnama datirana je polovinom jeseca Redžeba 1054. godine po Hidžri, odnosno 1645. godine po novom kalendaru. Ovaj dokumenat označen je kao MUAFNAMA, što bi značilo OPROSNA POVELJA. Brčko je,dakle, imalo poput nekih gradova u doba feudalizma na Zapadu, i začajnijih gradova u Turskoj carevini, svoj posebni pisani privilegij,pa se stoga može smatrati povlaštenim gradom.
(  Ne liči  li ovo na Distrikt?  prim.BN)

Kratak uvod u brčansku historiju-2

Ratovi za osvajanje teritorija i dalje se nastavljaju

Mađarska je Bos.Posavinu pod svojom vlašću držala duži vremenski period.Česta previranja u Bosni natjerala su mađarskog kralja Žigmunda da interveniše nekoliko puta,kako bi bosanske feudalce prinudio na kapitulaciju i pokornost.

Povijest ovog kraja narednih nekoliko stoljeća,od VI do IX,i dalje je nedovoljno istražena uslijed nedostataka pisanih i materijalnih spomenika. Ipak, u periodu od kraja VIII i početkom IX stoljeća ovi krajevi su bili u sastavu ili Bijele Hrvatske,čije je sjedište bilo u Klisu, ili Panonske Hrvatske sa sjedištem u Sisku, jer je propašću Posavske Hrvatske 822. godine i bosanska Posavina potpala pod Franačku vlast,države koju je u V stoljeću osnovalo zapadno-germansko pleme Franci.

Početkom X stoljeća Franke sa ovog područja potiskuju Mađari, koji pokušavaju zauzeti krajeve južno od Save, ali ih u tome sprječava hrvatski kralj Tomislav.Smrću kralja Tomislava prevlast u ovim krajeima preuzima srpski župan Časlav. Časlav nije dugo vladao ovim krajevima i posle njegove smrti dolazi do čestih promjena vlasti.

Tako su na ovim prostorima vladali hrvatski kraljevi, Bizant, zatim bugarski car dok, konačno 1073. godine, Bosna ponovo nije podpala pod Ugarsku vlast, koja će u ovim krajevima ostati jedan duži period.

Ovaj period je nešto dinamičniji po političkim,ekonomskim i događajima na vojnim pohodima.

To je i period u kojem se često postavlja pitanje: '' Čija je Bosna,odnosno Posavina?''

Bizantski pisac Ivan Kinam da je početkom X stoljeća Bizantija pod svojom vlašću držala Usoru i Soli.Kroz cijeli srednji vijek Ugarska smatra Usoru svojim posjedom, te je često daruje svojim odanim velikašima, bilo ugarskim,bosanskim ili srpskim.

Ukratko rečeno, bosanska Posavina je bila predmetom za podkusurivanje ili miraz.

Tako je od 1294. pa do 1316. godine bosanska Posavina bila pod vlašću srpskog kneza Dragutina,sina srpskog kralja Uroša I,koji je ovaj dio Bosne dobio kao vjenčani dar od djeda svoje supruge,mađarskog kralja Bele IV.Dragutin je Posavinom vladao 22 godine,odnosno sve do svoje smrti 1316. godine, kada bosanska Posavina ponovo prelazi pod mađarsku vlast.

Teritorij Posavine bio je u sastavu šire srednjevijekovne oblasti, koja je nosila ime Usora.

S obzirom na te okolnosti historiju Brčkog i njegove uže okoline nužno je posmatrati kroz prizmu historije ovog kraja u srednjem stoljeću. Usorska oblast, koja je dobila ime po rijeci Usori, bila je podijeljena na župe. Jedna od poznatijih upravnih jedinica bila je i župa Nenavište, koja se prostirala na području općina Modriča, Gradačac, Bosanski Šamac i Orašje kao vlastelinski posjedi Kumića i Tolisa.Ova župa će imati značajan uticaj na razvoj Brčkog. Naime, kako je oblast Usora u to vrijeme bila jedno od težišta vojnih aktivnosti između Bosne i Mađarske, kojom je u to vrijeme vladao kralj Žigmund,to je ovaj kraj imao tu nesreću da bude izložen čestim pljačkanjima ugarske vojske. Tako je u jednom pohodu, pod vođstvom mačvanskog bana Nikole Gorjanskog, Ugarska uspjela da preotme od bosanskog kralja jedan dio Usore,kraj oko Brčkog i Bijeljine.

Dalje napredovanje Mađara su prekinuta 1390. godine. Ne zadugo, jer je ovim krajevima 1394. ponovo zavladala Ugarska.

Ratovi za osvajanje teritorija i dalje se nastavljaju.U toku 1404. godine kralj Žigmund ponovo kreće u ratni pohod. Jedan dio vojske,koju su predvodili Nikola Gorađi i Ladislav Silađi, prodire u bosansku Posavinu a potom kreće u pravcu Srebrenika.Iza sebe ostavljaju pravu pustoš. Tom prilikom kralj Žigmund osvaja cijelu bosansku Posavinu a grad Srebrenik je zauzeo na juriš.

Česta previranja u Bosni natjerala su mađarskog kralja Žigmunda da intervenira još nekoliko puta, kako bi bosanske feudalce prinudio na kapitulaciju i pokornost. Poslednji puta,kada je u septembru 1410. godine boravio u Bosni, Bosancima je nanio novi poraz i prisilio ih na novi mir koji je ostavio posljedice po bosansku državu. Time se završava period dugogodišnjih sukoba Bosanac i Mađara, okoji su započeli dvadesetih godina XIV stoljeća.

U osvojenim krajevima sjevero-istočne Bosne, ukjučujući i bosansku Posavinu,ugarski kralj je ostavio trajnije posljedice u administrativnim pogledima.

Srebrenicu je 1411. godine dodijelio srpskom despotu Stevanu Lazareviću jedan dio je ostavio Bosancima a od sjevernog dijela je stvorio usorsku oblast pod neposrednom ugarskom upravom.

Ne kaže se konkretno koji su to sjeverni krajevi, ali sasvim sigurno je riječ o ovom dijelu bosanske Posavine.

Ovakva admimistrativna podjela potrajala je nekoliko narednih godina, tačnije sve do 1414. godine, do prodora Tur aka u ove krajeve.

Naime,novi unutrašnji sukobi u Bosni stvorili su preduvjete za intervenciju Turaka i Ugarske.Tako je, prikliješten od svojih protivnika, Ugarske spolja, vojvode Sandalja i kralja Ostoje iznutra, Hrvoje Vukčić se morao obratiti Turcima za pomoć koji sa vojnim odredima upadaju u Bosnu 1414. godine.

Jedan dio njihove vojske je išao dolinom rijeke Bosne prema sjeveru do ušća u Savu. Po prvi puta u svojoj historiji kraj bosanske Posavine bio je izložen turskim napadima.

U međuvremenu, odredi turskih vojnika se privremeno povlače iz Bosne kako bi sačekali nova pojačanja koja su trebala stići iz Skopja pod komandom Izetbega.

Da bi osujetili turske planove, Mađari odluče da zaustave daljnje prodiranje Turaka prema sjeveru.Početkom juna 1415. godine ugarske čete ,predvođene Ivanom Gorjanskim i Pavlom Čupurom, prošle su kroz bosansku Posavinu i upućuju se u pravcu Doboja, gdje dolazi do odlučnog obračuna sa Turcima.

U ovoj bitci ugarska vojska je katastrofalno poražena, a ostatak trupa se istim putem vraća u Ugarsku. Turskoj vojsci su time omogućena dalja osvajajanja.

Kratak uvod u historiju našeg grada

SALDAE - JEDNA OD NAJSTARIJIH RIMSKIH UTVRDA U BiH

1. Rimljani su na osvojenim teritorijama ubrzano gradili dobre ceste, podizali naselja i utvrde. Tako su na današnjem mjestu Brčkog podigli prvu utvrdu sa naseljem, jednu od najstarijih u Bosni i Hercegovini. Konačko brdo embrion današnjeg Brčkog.

Do 1990. godine jedino arheološko iskopavanje antičkog lokaliteta na području ovog dijela Posavine obavljeno je na lokalitetu “Polje“ u Vidovicama, gdje se na samoj obali Save naišlo na tragove antičkog naselja.

Do te godine predpostavljalo se da je na tom lokalitetu bilo jedino poznato antičko naselje. Ustvari, znalo se da je na području Brčkog postojalo rimsko naselje, odnosno utvrda, zvano Saldae.

Kako je već dugi niz godina Brčko imalo problema zbog nereguliranog korita rijeke Brke, zbog čega je dolazilo do čestih i velikih poplava priobalnog područja i gradskih ulica u donjem toku ove rijeke, izgrađen je regulacioni plan Brke kojim predviđeno rušenje starih i izgradnja novih mostova kao i pozamašni zemljani radovi. Tako je srušena i čuvena Ženevska cuprija, napravljena još u kasno tursko doba vlastitim sredstvima Salih Begovića, i napravljen novi betonski most.

Za proširenje dijela saobraćajnice kod Atik-Savske džamije, podignut je novi dvosmjerni most. Polovinom 1990 godine tačnije 20.juna kada se gradio ovaj most, radnici su naišli na neke iskopine. O tome je odmah obavještena Općina i komisija za zaštitu kulturno-povjesnog naslijeđa općine Brčko, čiji sam ja u to vrijeme bio predsjednik. Konstatovali smo da se radi o arheološkim nalazima i dogovoreno je da se radovi na kratko prekinu do dolaska stručnjaka Zavoda za zaštitu spomenika iz Tuzle i Sarajeva. Tako su, umjesto građevinara, poslove nastavili arheolozi.

Za 4 dana rada na lokalitetu Konačko Brdo i dvorištu Atik- Savske džamije, neposredno kod “Zelene pijace“ i restorana “Dva ribara“, arheolozi su naišli na ostatke rimske netropole/stari grad, groblje... tom prilikom gospođa Svetlana Hadžić, stručni saradnik za arheologiju Tuzlanskog Zavoda, je potvrdila da se radi o arheološkom nalazu kojom prilikom je pronađen jedan ulomak, narukvice staklene pasta plave boje, zatim nekoliko fragmenata keramike, cigle iz rimskog perioda itd. I potvrdila predpostavku da se radi o antičkom naselju Saldae.

Dočim, kako se radilo o obimnom lokalitetu koji zahvata veliki prostor, jednim dijelom je oštećen samim radovima na izgradnji magistralnog puta i na izgradnji objekata koji se nalaze na njemu.

Ovaj lokalitet, Konačko Brdo, načet je još prije izgradnjom restorana“Dva ribara“ i još mnogo ranije kada se na tom mjestu izgrađivala “Zelena pijaca“.

U toku iskopavanja arheolozi su naišli na ove iskopine na dubini od 80 centimetara, a na svega 40 centimetara iznad rimskih iskopina pronašli su dosta iskopina iz ranog turskog perioda i cijevi od turskog vodovoda. Već na početku njihovog istraživanja došlo se do zaključka o kontinualnom razvoju života na “Konackom Brdu“ u vrijeme rimskog doba i ranog turskog perioda.

U ovom dijelu Posavine otkriveno je nekoliko lokaliteta rimskih iskopina koje nose naziv “Crkvina“. Jedno od njih je i lokalitet na “Plazuljama“. Ovaj lokalitet, kao i lokaliteti u Brezovom Polju, Vučilovcu i dijelom u Vidovicama, stradali su zbog erozije rijeke Save.

Iskopine, neprocijenjive vrijednosti, koje su pronađene na dosadašnjim lokalitetima sa ovog područja, završile su u brojnim muzejima, većim ili manjim, širom eks- Jugoslavije i BiH, a jedan mali dio našao je svoje mjesto u Zavičajnoj zbirci u Brčkom koji je uništen ili pokraden u toku ovog rata.

Do ovog rata u Franjevačkom samostanu u Tramošnici bilo je nekoliko primjeraka rimskog novca Trajanusa, Numerijanusa i Kostantinusa II. Svojevremeno je bila pronađena i jedna rimska fibula-kopča, odnosno igla kojom su Rimljani sastavljali dva dijela haljine. Ta fibula predata je na čuvanje Narodnoj biblioteci u Brčkom, ali joj se odatle gubi svaki trag kao i jednoj zemljopisnoj karti Brčkog i okoline iz 1600. godine, odnosno turskog perioda. Takođe se izgubio trag i orginalnom crtežu skice gradske Vijećnice, koju je crtao njem arhitekta Vitek.

Rimljani su na osvojenim teritorijama ubrzano gradili dobre ceste, podizali naselja i utvrde. Tako su na današnjem mjestu Brčkog, na ušću Brke u Savu, podigli prvu svoju rimsku utvrdu sa naseljem i predpostavlja se da je to najstarija rimska utvrda na području BiH, zvanom SALDAE, što bi na latinskom značilo kao Luka soli, koje je dobrom cestom bilo povezano sa mjestom SAL, današnjom Tuzlom. Ovo naselje je služilo i kao prihvat soli iz mjesta Sal odakle je vodenim putem otpremana u Singdunum/ Beograd / i Sirmijum / Sremsku Mitrovicu / a odatle kopnenim putem dalje.

Rimska vladavina u ovim krajevima trajala je sve do IV stoljeća kada Rimljane potiskuju Goti, istočnogermanski narod porijeklom iz Skandinavije i Baltika. Goti su najprije prodrli u Panoniju ali su se odatle morali povući pred prodorom Huna, pripadnika turanskog konjičkog naroda, koje je ujedinio kralj Atila. Goti prelaze rijeku Savu i nastanjuju se na teritoriji istočnog Rimskog carstva na Balkanskom poluotoku te na taj način Rimljanima preotimaju Bosnu, ali samo na kratko. I njih krajem V i početkom VI stoljeća sa ovih prostora potiskuju Slaveni. Ovaj kraj je bosanske Posavine, naseljen Slavenima, bio pod dominacijom Bizanta- Istočnorimskog carstva.

Brčanske zanatlije i moda

Godina 1463. mogla bi se nazvati prelomnom,kako u samom životu naših predaka tako i u trgovini i zanatstvu.

Te godine palo je bosansko carstvo,a malo kasnije i zemlja hercegova 1482. godine.Dolaskom Turaka na vlast nastale su velike promjene u trgovini i zanatstvu.

I u Brčkom je u tursko doba,na tržištu se prodavala roba iz Orijenta,Dubrovnika i od Mletaka.Tako se u trgovinama mogla kupiti SVITA ( tkanina) i to PUSTANJA ( iz Firence),ČENDRA ( iz Mletaka),AKSAMIT ili BROKAT,DAMASKIN( iz Damaska),AZDIJA I BRAČIN( vrsta širita),KAVAD,ČOHA,GRIMIZ i druge.

U kućnoj radinosti od vune su se pravile ĆEBETA,ĆILIMI,domaće sukno i klašnja.Otkana ćebeta su se valjala u stupama a potom prodavala.Radnici koji su pravili ćebeta zvali su se ĆEBEDŽIJE.

Nakon tkanja sukno se valjalo u stupama a kasnije bojadisalo.Bolje vrste sukna su se uvozile i to ŠAJAK i još finije ABA.

Od abe su se pravile kabanice zvane ''bugar kabanice'' a majstori koi su krojili odjeću od sukna zvali su se ABADŽIJE.

Kostrijet su prerađivali majstori zvani MUTABDŽIJE,a pravili su pokrovce,ili mutabe,zobnice,džebre i bisage.Poseban posao mutabdžije su radile od klašnje.Pouzdano se zna da se u 17. vijeku ova tkanina prodavala na aršin. Inače se ova tkanina upotrebljavala i za dječije pelene.

Posao oko pravljenja jorgana radili su majstori zvani HALAČI.Ovaj zanat je bio naročito razvijen u Brčkom i brčanski halači su bili nadaleko čuveni.I poslije drugog svjetskog rata ovaj zanat ostaje u Brčkom,a tradiciju je nastavilo preduzeće ''Mladost'' i brčanska tekstilna industrija ''Majevica''.

JAKŠAMDŽIJE su tkale platno ali je ovakvih obrtnika bilo vrlo malo i krajem 16. vijeka nestaje im traga, a tkanje beza prelazi u ženske ruke.Bez su tkale i prodavale siromašnije žene i djevojke i time se prehranjivale.Posebne su bile opet žene koje su nosile bez i prodavale ga po kućama bogatijeg svijeta ili na čaršiji.One su se zvale trgovke.Tkalje su trgovkama davale pazarluk,obično je iznosio 10 procenata od prodane robe.U Brčkom su obično trgovke bile Cincarke (Aromunke),koje su dolazile iz Zovika,a neke od njih su bile nastanjene i u gradu gdje su im muževi imali manje trgovine.Trgovkinje su uz bez prodavale i razne ručne radove kao što su vez,kere,ponekad od zlatnih predmeta i odjeću.

Trgovkinje nikada nisu smjele kazati čije su to stvari ili roba,jer se radilo većinom o imućnijim ženama muslimanske nacionalnosti koje su na taj način željele da ''imaju vlastiti novac''.Ali zato su trgovkinje imale obavezu da tim ženama kažu kome su robu prodale.

Atah Mahić

Bio sam još klinac kada je on bio poznati brčanski novinar. Nisam tada znao puno više o njemu.Kada smo pokrenuli ''Brčanske novine'' želja nam je bila da čitaocima  prenesemo i neke važne datume iz istorije grada kako bismo naglasili važnost Brčkog kroz vijekove. Izvori su nam bili par starih knjiga i internet. Međutim,odmah po objavljivanju dobili smo reagovanje u rubrici ''  Pisma čitalaca''. Ispostavilo se da u podacima koje smo imali ima puno grešaka. Običan čitalac je vjerovatno prihvatio sve kao tačne tvrdnje,kao i mi.Ali on nije običan čitalac, on je čovjek koji se decenijama bavi istorijom Brčkog. Putovao je gdje god je mogao da bi dobio istorijske podatke i fotografije, a i sam se nije odvajao od fotoaparata. Kad nije mogao putovati, slali su mu podatke. Na žalost, u prošlom ratu, veliki dio arhive mu je uništen ili pokraden, ali on je nastavio sa prikupljanjem.Premda u poznim godinama, neumorno prikuplja istorijske podatke i fotografije Brčkog. Rado se upušta u polemiku sa svima koji pokušavaju da pišu istoriju grada po svom ukusu, bez argumenata. On je čovjek koji neizmjerno voli svoj grad, Atah Mahić.

Da se vratim na početak.Nakon nekoliko pisama, gospodin Atah je odlučio da se priključi ekipi Brčanskih novina.Nije mu to bilo prvi put.Brčko je i ranije imalo novine, od Brčanskih, preko Graditelja i drugih novina, do ovog novog izdanja Brčanskih.U većini je učestvovao i Atah.Zato je bilo logično da se pridruži i nama.Čitaoci su sa oduševljenjem prihvatili njegove tekstove pa ih evo na ovom mjestu objavljujemo ponovo, sve na jednom mjestu.

PS. Svi tekstovi su objavljeni u Brčanskim novinama i autorska prava su zaštićena.